1  2  3  4  5  6  7  8  9  10  11  12 

Ekklesiast

Slavjanskij tekst

1

1 Glagoly Jekklesiasta, syna Davidova, carja Izraileva vo Ijerusalime.
2 Sujeta sujetstvij, reče Jekklesiast, sujeta sujetstvij, vsjačeskaja sujeta.
3 Koje izjubilije čeloveku vo vsem trude jego, imže truditsja pod solncem?
4 Rod prechodit i rod prichodit, a zemlja vo vek stoit.
5 I voschodit solnce i zachodit solnce i v mesto svoje vlečetsja, sije vozsijavaja tamo.
6 Idet k jugu i obchodit k severu, obchodit okrest, idet duch i na krugi svoja obraščaetsja duch.
7 Vsi potocy idut v more, i more nesť nasyščaemo: na mesto, amože potocy idut, tamo tii vozvraščajutsja iti.
8 Vsja slovesa trudna, ne vozmožet muž glagolati: i ne nasytitsja oko zreti, ni ispolnitsja ucho slyšanija.
9 Čto bylo, tožde jesť, ježe budet: i čto bylo sotvorenoje, tožde imať sotvoritisja:
10 i ničtože novo pod solncem. Iže vozglagolet i rečet: se, sije novo jesť: uže bysť v vecech byvšich prežde nas.
11 Nesť pamať pervych, i poslednim byvšym ne budet ich pamať s buduščimi na posledok.
12 Az Jekklesiast bych car nad Izrailem vo Ijerusalime
13 i vdach serdce moje, ježe vzyskati i razsmotriti v mudrosti o vsech byvajuščich pod nebesem: jako popečenije lukavo dade Bog synom čelovečeskim, ježe upraždňatisja v nem.
14 Videch vsjačeskaja sotvorenija sotvorennaja pod solncem: i se, vsja sujetstvo i proizvolenije ducha.
15 Razvraščennoje ne možet ispravitisja, i lišenije ne možet izčislitisja.
16 Glagolach az v serdcy mojem, ježe rešči: se, az vozveličichsja i umnožich mudrosť pače vsech, iže byša prežde mene vo Ijerusalime,
17 i serdce moje vdach, ježe vedeti premudrosť i razum: i serdce moje vide mnogaja, premudrosť i razum, pritči i chitrosť: urazumech az, jako i sije jesť proizvolenije ducha:
18 jako vo množestve mudrosti množestvo razuma, i priloživyj razum priložit bolezň.

2

1 Rekoch az v serdcy mojem: priidi ubo, da ťja iskušu v veselii, i vižď vo blaze: i se, takožde sije sujetstvo.
2 Smechu rekoch: pogrešenije, i veseliju: čto sije tvoriši?
3 I razsmotrich, ašče serdce moje povlečet aki vino ploť moju: i serdce moje nastavi ma v mudrosti, i ježe uderžati veselije, dondeže uviždu, koje blago synom čelovečeskim, ježe tvorjat pod solncem v čislo dnij života svojego.
4 Vozveličich tvorenije moje: sozdach mi domy, nasadich mi vinogrady,
5 sotvorich mi vertogrady i sady i nasadich v nich dreves vsjakago ploda,
6 sotvorich mi kupeli vodnyja, ježe napajati ot nich prozjabenije dreves:
7 priťjažach raby i rabyni, i domočadcy byša mi: i sťjažanije skota, i stad mnogo mi bysť, pače vsech byvšich prežde mene vo Ijerusalime:
8 sobrach mi zlato i srebro i imenija carej i stran, sotvorich mi pojuščich i pojuščyja, i uslaždenija synov čelovečeskich, vinočerpcy i vinočerpicy.
9 I vozveličichsja, i priložichsja mudrosti pače vsech byvšich prežde mene vo Ijerusalime: i mudrosť moja prebysť so mnoju.
10 I vse, jegože prosista oči moi, ne oťjach ot nich i ne vozbranich serdcu mojemu ot vsjakago veselija mojego, jako serdce moje vozveselisja vo vsjacem trude mojem. I sije bysť časť moja ot vsego truda mojego.
11 I prizrech az na vsja tvorenija moja, jaže sotvoriste ruce moi, i na trud, imže trudichsja tvoriti. I se, vsja sujeta i proizvolenije ducha, i nesť izjubilije pod solncem.
12 I prizrech az videti mudrosť, lesť i bezumije: jako kto čelovek, iže pojdet vsled soveta, jelika sotvori v nem?
13 I videch az, jako jesť izjubilije mudrosti pače bezumija, jakože izjubilije sveta pače tmy:
14 mudrago oči jego vo glave jego, a bezumnyj vo tme chodit: i uvedech i az, jako slučaj jedin slučitsja vsem im.
15 I rech az v serdcy mojem: jakože slučaj bezumnago, i mne slučitsja: i vskuju umudrichsja? Az togda izlišše glagolach v serdcy mojem, jako i sije sujeta, poneže bezumnyj ot izbytka glagolet:
16 jako nesť pamati mudrago s bezumnym vo vek, zane uže vo dnech grjaduščich vsja zabvena byša: i kako umret mudryj s bezumnym?
17 I voznenavidech život, jako lukavno mne sotvorenije sotvorennoje pod solncem: poneže vsjačeskaja sujeta i proizvolenije ducha.
18 I voznenavidech az vsjačeskaja mira i trud moj, imže az truždajusja pod solncem, jako ostavljaju jego čeloveku buduščemu po mne.
19 I kto vesť, mudr li budet ili bezumen? I obladati li imať vsem trudom moim, imže trudichsja i imže mudrstvovach pod solncem? I sije že sujeta.
20 I obratichsja az otreščisja serdcu mojemu o vsem trude, imže trudichsja pod solncem:
21 jako jesť čelovek, jegože trud v mudrosti i v razume i v mužestve: i čelovek, iže ne potrudisja o nem, dast jemu časť svoju. I sije sujeta i lukavstvo velije.
22 Jako byvaet čeloveku vo vsem trude jego i v proizvolenii serdca jego, imže toj truždaetsja pod solncem,
23 jako vsi dnije jego boleznej i jarosti popečenije jemu, ibo v nošči ne spit serdce jego. I sije že sujeta jesť.
24 Nesť blago čeloveku, no (razve) ježe jast i pijet i ježe pokažet duši svojej blago v trude svojem: i sije videch az, jako ot ruki Božija jesť:
25 jako kto jast i pijet krome Jego?
26 Jako čeloveku blagu pred licem Jego dade mudrosť i razum i veselije, sogrešajuščemu že dade popečenije, ježe prilagati i sobirati, vo ježe dati blagomu pred licem Božiim: jako i sije sujeta i proizvolenije ducha.

3

1 Vsem vrema i vrema vsjacej vešči pod nebesem:
2 vrema raždati i vrema umirati, vrema saditi i vrema istorgati saždenoje,
3 vrema ubivati i vrema celiti, vrema razrušati i vrema sozidati,
4 vrema plakati i vrema smejatisja, vrema rydati i vrema likovati,
5 vrema razmetati kamenije i vrema sobirati kamenije, vrema obymati i vrema udaljatisja ot obymanija,
6 vrema iskati i vrema pogubljati, vrema chraniti i vrema otrejati,
7 vrema razdrati i vrema sšiti, vrema molčati i vrema glagolati,
8 vrema ljubiti i vrema nenavideti, vrema brani i vrema mira.
9 Koje izjubilije tvorjaščago, v nichže sam truditsja?
10 Videch popečenije vsjačeskoje, ježe dade Bog synom čelovečeskim, ježe peščisja v nem.
11 Vsjačeskaja, jaže sotvori, dobra (suť) vo vrema svoje, ibo vsjakij vek dal jesť v serdce ich, jako da ne obrjaščet čelovek sotvorenija, ježe sotvori Bog ot načala i daže do konca.
12 Urazumech, jako nesť blago v nich, no tokmo ježe veselitisja i ježe tvoriti blago v živote svojem:
13 ibo vsjak čelovek, iže jast i pijet i vidit blagoje vo vsem trude svojem, sije dajanije Božije jesť.
14 Razumech, jako vsja, jelika sotvori Bog, sija budut vo vek: k tem nesť priložiti i ot tech nesť oťjati, i Bog sotvori, da ubojatsja ot lica Jego:
15 byvšeje uže jesť, i jelika imut byti, uže byša, i Bog vzyščet gonimago.
16 I ješče videch pod solncem mesto suda, tamo nečestivyj, i mesto pravednago, tamo blagočestivyj.
17 I rech az v serdcy mojem: pravednago i nečestivago sudit Bog: jako vrema vsjacej vešči i na vsjacem sotvorenii tamo.
18 Rech az v serdcy mojem o glagolanii synov čelovečeskich, jako razsudit ich Bog: i ježe pokazati, jako sii skoti suť:
19 ibo i tem jakože slučaj synov čelovečeskich i slučaj skotskij, slučaj jedin im: jakože smerť togo, tako i smerť sego, i duch jedin vo vsech: i čto izlišše imať čelovek pače skota? Ničtože: jako vsjačeskaja sujeta.
20 Vsja idut vo jedino mesto: vsja byša ot persti i vsja v persť vozvraščajutsja.
21 I kto vesť duch synov čelovečeskich, ašče toj voschodit gore? I duch skotskij, ašče nizchodit toj dolu v zemlju?
22 I videch, jako nesť blago, no tokmo ježe vozveselitsja čelovek v tvoreniich svoich, jako sija časť jego: poneže kto privedet jego videti to, ježe budet po nem?

4

1 I obratichsja az i videch vsja oklevetanija byvajuščaja pod solncem: i se, slezy oklevetannych, i nesť im utešajuščago, i ot ruki kleveščuščich na ňa kreposť, i nesť im utešajuščago.
2 I pochvalich az vsech umeršich, iže umroša uže, pače živych, jelicy živi suť dosele:
3 i blag pače oboich sich, iže ješče ne bysť, iže ne vide vsjakago sotvorenija lukavago sotvorennago pod solncem.
4 I videch az ves trud i vsjako mužestvo sotvorenija, jako sije revnosť muža ot podruga svojego. I sije sujeta i proizvolenije ducha.
5 Bezumnyj objat ruce svoi i snede ploti svoja.
6 Blago jesť ispolnenije gorsti pokoja, pače ispolnenija dvoju gorstiju truda i proizvolenija ducha.
7 I obratichsja az i videch sujetstvo pod solncem:
8 jesť jedin, i nesť vtorago, ni syna, niže brata nesť jemu, i nesť konca vsemu trudu jego, niže oko jego nasyščaetsja bogatstva. I komu az truždajusja i lišaju dušu moju ot blagostyni? I sije sujeta i popečenije lukavno jesť.
9 Blazi dva pače jedinago, imže jesť mzda blaga v trude ich:
10 jako ašče padetsja jedin ot nich, vozdvignet drugij pričastnika svojego: i gore tomu jedinomu, jegda padet i ne budet vtorago vozdvignuti jego.
11 I ašče usneta dva, teplo ima budet, a jedin kako sogrejetsja?
12 I ašče ukrepitsja jedin, dva staneta protivu jemu: i verv trepletena ne skoro rastorgnetsja.
13 Blag otrok nišč i mudr, pače stara carja i bezumna, iže ne razume vnimati ješče:
14 jako iz domu juznikov izydet carstvovati, poneže i v carstve svojem rodisja nišč.
15 Videch vsech živuščich, choďaščich pod solncem, s junym vtorym, iže vostanet vmesto jego.
16 Nesť konca vsem ljudem, vsem, iže pred nimi byša, ibo poslednii ne vozveseljatsja o nem: jako i sije sujeta i proizvolenije ducha.
17 Sochrani nogu tvoju, jegda ašče ideši v dom Božij, i bliz (budi) ježe slušati: pače dajanija bezumnych žertva tvoja, poneže ne veďat, jako tvorjat zlo.

5

1 Ne skor budi usty tvoimi, i serdce tvoje da ne uskorjaet iznositi slovo pred licem Božiim, jako Bog na nebesi gore, ty že na zemli dolu: sego radi da budut slovesa tvoja mala:
2 jako prichodit sonije vo množestve popečenija, tako i glas bezumnago vo množestve sloves.
3 Ašče obeščaeši obet Bogu, ne umedli otdati jego, jako nesť chotenija v bezumnych: ty ubo, jelika ašče obeščaeši, otdažď.
4 Blago tebe ježe ne obeščavatisja, neželi obeščavšusja tebe, ne otdati.
5 Ne dažď ustnam tvoim ježe vo grech vvesti ploť tvoju, i da ne rečeši pred licem Božiim, jako nevedenije jesť: da ne prognevaetsja Bog o glase tvojem i rastlit tvorenija ruk tvoich:
6 jako vo množestve sonij i sujetstvija, (tako) i slovesa mnoga, temže Boga bojsja.
7 Ašče obidu niščago i raschiščenije suda i pravdy uvidiši vo strane, ne divisja o vešči: jako vysokij nad vysokim nadziratel, i vysocyi nad nimi,
8 i izjubilije zemli nad vsem jesť car sela vozdelanna.
9 Ljubjaj srebro ne nasytitsja srebra: i kto nasladitsja vo množestve jego ploda? I sije sujeta.
10 Vo množestve blaga umnožišasja jaduščii je: i koje mužestvo imuščemu je? Jako načalo ježe videti očima svoima.
11 Son sladok rabotajuščemu, ašče malo ili mnogo snesť: a nasytivšagosja bogatstvo ne ostavljaet usnuti.
12 Jesť nedug, jegože videch pod solncem, bogatstvo chranimo ot sťjažatelja vo zlo jemu:
13 i pogibnet bogatstvo ono v popečenii lukavne: i rodi syna, i nesť v ruce jego ničtože:
14 jakože izyde iz čreva matere svojeja nag, vozvratitsja iti, jakože i priide, i ničtože vozmet ot truda svojego, da poneset v ruce svojej.
15 I sije zol nedug: jakože bo priide, tako i otidet, i kaja polza jemu, jako truditsja na vetr?
16 Ibo vsi dnije jego vo tme i plači i v jarosti mnoze, i v neduze i vo gneve.
17 Se, videch az blagoje, ježe jesť izrjadno, ježe jasti i piti i videti blagostyňu vo vsem trude svojem, imže trudilsja by pod solncem, v čislo dnij života svojego, jaže dal jesť jemu Bog, jako sije časť jego:
18 ibo vsjakomu čeloveku, jemuže dal jesť Bog bogatstvo i imenija, i vlasť dade jemu jasti ot togo i prijati časť svoju i vozveselitisja o trude svojem, sije dar Božij jesť:
19 jako ne mnogo pamatstvovati imať dni života svojego, poneže Bog oblagaet jego popečeňmi v veselii serdca jego.

6

1 Jesť lukavstvije, ježe videch pod solncem, i mnogo jesť nad čelovekom:
2 muž, jemuže dast Bog bogatstvo i imenije i slavu, i nesť lišajaj duši svojej ot vsech, ichže voždelejet, i ne dast jemu Bog vlasti ot nego jasti, jako čužď muž jasti imať ot nego. I sije sujeta i nedug zol jesť.
3 Ašče rodit muž sto (čad) i leta mnoga poživet, i mnozi budut dnije let jego, i duša jego ne nasytitsja ot blagostyni, i pogrebenija ne bysť jemu, rech: blag pače jego izverg,
4 jako v sujete priide i vo tmu idet, i vo tme ima jego pokryetsja:
5 i solnca ne vide, niže razume, pokoj semu pače togo:
6 i požive tysjašču let sugubo, i blagostyni ne vide: jeda ne vo jedino mesto vsja idut?
7 Ves trud čeloveč vo usta jego, i duša jego ne ispolnitsja.
8 Jako koje izjubilije (čeloveku) mudromu pače bezumnago? Poneže nišč pozna choditi protivu života.
9 Blago videnije očiju pače choďaščago dušeju. I se sujetstvije i proizvolenije ducha.
10 Ašče čto bysť, uže imenovasja ima jego, i poznasja, ježe jesť čelovek i ne vozmožet suditisja s krepčajšim pače sebe:
11 jako suť slovesa mnoga umnožajuščaja sujetu.

7

1 Čto izlišše čeloveku, jako kto vesť, čto blago čeloveku v živote (ego) čislo dnij života sujetstva jego? I sotvori ja v seni: jako kto vozvestit čeloveku, čto budet po nem pod solncem?
2 Blago ima pače jelea blaga, i deň smertnyj pače dňa roždenija jego.
3 Blago choditi v dom plača, neželi choditi v dom pira, poneže sije konec vsjakomu čeloveku, i živyj dast blago v serdcy jego.
4 Blaga jarosť pače smecha, jako vo zlobe lica ublažitsja serdce.
5 Serdce mudrych v domu plača, a serdce bezumnych v domu veselija.
6 Blago ježe slyšati preščenije premudra, pače muža slyšaščago pesň bezumnych:
7 jakože glas ternija pod kotlom, tako smech bezumnych. I sije sujeta.
8 Jako kleveta lstit mudrago i pogubljaet serdce blagorodstvija jego.
9 Blaga posledňaja sloves pače načala jego: blag terpelivyj pače vysokago duchom.
10 Ne tščisja v duse svojem jaritisja, jako jarosť v nedre bezumnych počijet.
11 Da ne rečeši: čto bysť, jako dnije preždnii beša blazi pače sich? Jako ne v mudrosti voprosil jesi o sem.
12 Blaga mudrosť s nasledijem, pače že viďaščym solnce:
13 jako v seni jego mudrosť, jakože seň srebra, i izjubilije razuma premudrosti oživljaet, iže ot neja.
14 Vižď tvorenija Božija: jako kto možet ukrasiti, jegože ašče Bog prevratit?
15 V deň blagostyni (Ego) živi vo blaze i vižď v deň zla: vižď, i s nim soglasno sije sotvori Bog, o glagolanii, da ne obrjaščet čelovek za Nim ničtože.
16 Vsjačeskaja videch vo dnech sujetstvija mojego: jesť pravednyj pogibajaj vo svojej pravde, i jesť nečestivyj prebyvajaj vo svojej zlobe.
17 Ne budi pravdiv velmi, ni mudrisja izlišše, da ne kogda izumišisja.
18 Ne nečestvuj mnogo i ne budi žestok, da ne umreši ne vo vrema svoje.
19 Blago ti jesť deržatisja sego, i ot sego ne oskverni ruki tvojeja, jako bojaščymsja Boga pospešatsja vsja.
20 Premudrosť pomožet mudromu pače desjati obladajuščich vo grade:
21 jako nesť čelovek praveden na zemli, iže sotvorit blagoje i ne sogrešit.
22 I vo vsja slovesa, jaže vozglagoljut nečestivii, ne vloži serdca svojego, da ne uslyšiši raba svojego klenušča tebe:
23 jako mnogaždy vozlukavnujet na ťja, i obchoždenii mnogimi ozlobit serdce tvoje, jakože i ty kljal jesi inyja (mnogija).
24 Vsja sija iskusich v mudrosti: rech, umudrjusja: i sija udalisja ot mene
25 daleče pače neže bech, i bezdny glubina, kto obrjaščet ju?
26 Obydoch az, i serdce moje, ježe razumeti, ježe razsmotriti, i ježe vzyskati mudrosť i razum, i ježe razumeti nečestivago bezumije i ožestočenije i lesť:
27 i obretoch az ju, i reku gorčajšu pače smerti ženu, jaže jesť lovitva, i seti serdce jeja, uzy v ruku jeja: blagij pred licem Božiim izimetsja ot neja, a sogrešajaj jat budet ot neja.
28 Se, sije obretoch, reče Jekklesiast: jedinu jedinoju ježe obresti pomysl, ježe vzyska duša moja, i ne obretoch:
29 i čeloveka jedinago ot tysjašč obretoch, a ženy vo vsech sich ne obretoch:
30 obače se, sije obretoch, ježe sotvori Bog čeloveka pravago, i sii vzyskaša pomyslov mnogich. Kto uvede mudrosť? I kto vesť razrešenije glagola?

8

1 Mudrosť čeloveka prosvetit lice jego, a bezstudnyj voznenaviden budet licem svoim.
2 Usta careva sochrani, i o slovesi kljatvy Božija ne skor budi.
3 Ot lica jego pojdeši, ne stani vo slovesi lukavne, jako vse, ježe (ašče) voschoščet, sotvorit,
4 jakože car obladajaj, i kto rečet jemu: čto tvoriši?
5 Chraňaj zapoveď ne uvesť glagola lukavna: i vrema suda vesť serdce mudrago,
6 jako vsjacej vešči jesť vrema i sud: jako razum čeloveka mnog (esť) na nem,
7 jako nesť veďaščago, čto buduščeje: zane jakože budet, kto vozvestit jemu?
8 Nesť čeloveka vladuščago duchom, ježe vozbraniti duchu: i nesť vladuščago v deň smerti, i nesť posla v deň brani: i ne spaset nečestije suščago v nem.
9 I vse sije videch, i vdach serdce moje vo vse sotvorenije, ježe sotvoreno jesť pod solncem, vsja, vo jelikich obladan jesť čelovek nad čelovekom, ježe ozlobiti jego.
10 I togda videch nečestivyja vo groby vneseny, i ot svjatago: i idoša i pochvaleni byša vo grade, jako sice sotvoriša. I sije sujeta.
11 Jako nesť prerekanija byvajuščago tvorjaščym lukavoje vskore: sego radi uverisja serdce synov čelovečeskich v nich, ježe sotvoriti lukavoje.
12 Iže sogreši, sotvoril jesť lukavoje, ottole, i ot dolgoty ich: ibo i vem az, jako jesť blago bojaščymsja Boga, da bojatsja ot lica Jego,
13 i ne budet blago nečestivomu, i ne prodolžit dnij v seni, iže nesť bojajsja ot lica Božija.
14 Jesť sujeta, jaže sotvorena jesť na zemli: jako suť pravednii, na nichže postizaet jako tvorenije nečestivych, i suť nečestivii, na nichže postizaet jako tvorenije pravednych. Rech, jako i sije sujeta.
15 I pochvalich az veselije, jako nesť blago čeloveku pod solncem, no tokmo ježe jasti i piti i ježe veselitisja: i to pribytok jemu v trude jego vo dnech života jego, ichže dal jesť jemu Bog pod solncem.
16 V nichže dach serdce moje, ježe razumeti mudrosť i ježe vedeti popečenije sotvorenoje na zemli: jako i vo dni i v nošči sna vo očiju svojeju nesť viďaj.
17 I videch vsja tvorenija Božija, jako ne možet čelovek izobresti tvorenije sotvorenoje pod solncem: jelika ašče potruditsja čelovek obresti, i ne obrjaščet: i jelika ašče rečet mudryj urazumeti, ne vozmožet obresti. Temže vse sije vdach v serdce moje, i serdce moje vse sije vide.

9

1 Jako pravednii i mudrii i delanija ich v ruce Božijej, i ljubve že i nenavisti nesť veďaj čelovek: vsja pred licem ich, sujeta vo vsech.
2 Slučaj jedin pravednomu i nečestivomu, blagomu i zlomu, i čistomu i nečistomu, i žruščemu i ne žruščemu: jakože blagij, tako sogrešajaj, jakože klenyjsja, tako bojajsja kljatvy.
3 Sije lukavo vo vsjacem sotvorenem pod solncem, jako slučaj jedin vsem: i serdce synov čelovečeskich ispolnisja lukavstvija, i prelesť v serdcach ich i v živote ich, i po sich k mertvym.
4 Poneže kto jesť, iže priobščaetsja ko vsem živym? Jesť nadežda, jako pes živyj, toj blag pače lva mertva.
5 Poneže živii razumejut, jako umrut, mertvii že ne suť veduščii ničtože: i ktomu nesť im mzdy, jako zabvena jesť pamať ich,
6 i ljubov ich i nenavisť ich i rvenije ich uže pogibe, i časti nesť im ktomu vo veki vo vsjacem tvorenii pod solncem.
7 Priidi, jažď v veselii chleb tvoj i pij vo blaze serdcy vino tvoje, jako uže ugodna Bogu tvorenija tvoja.
8 Vo vsjako vrema da budut rizy tvoja bely, i jelej na glave tvojej da ne oskudejet.
9 I vižď žitije s ženoju, juže vozljubil jesi, vo vsja dni života junosti tvojeja, dannyja ti pod solncem, vsja dni sujetstvija tvojego: jako sije časť tvoja v živote tvojem i v trude tvojem, imže ty trudišisja pod solncem.
10 Vsja, jelika ašče obrjaščet ruka tvoja sotvoriti, jakože sila tvoja, sotvori: zane nesť sotvorenije i pomyšlenije i razum i mudrosť vo ade, amože ty ideši tamo.
11 Obratichsja i videch pod solncem, jako ni legkim tečenije, niže silnym braň, niže samomu mudromu chleb, niže razumnym bogatstvo, niže veduščym blagodať: jako vrema i slučaj slučitsja vsem sim.
12 Jako ubo ne razume čelovek vremene svojego: jakože ryby ulovljaemy vo mreži zle, i aki pticy ulovljaemy v seti: jakože sija, ulovljajutsja synove čelovečestii vo vrema lukavo, jegda napadet na ňa vnezapu.
13 I sije videch, mudrosť pod solncem, i velika jesť vo mne:
14 grad mal, i mužej v nem malo, i priidet naň car velik i okrest obljažet jego, i sodelaet na nego ostrogi velija,
15 i obrjaščet v nem muža niščago mudra, i sej spaset grad mudrostiju svojeju, i čelovek ne vospomanu muža niščago onago.
16 I rech az: blaga mudrosť pače sily, i mudrosť niščago uničižena, i slovesa jego ne suť poslušaema.
17 Slovesa mudrych v pokoi slyšatsja, pače kliča obladajuščich v bezumii.
18 Blaga mudrosť pače orudij ratnych: i sogrešajaj jedin pogubit blagostyňu mnogu.

10

1 Muchi umeršyja zgnojajut jelea sladosť: čestno maloje mudrosti pače slavy veliki bezumija.
2 Serdce mudrago odesnuju jego, serdce že bezumnago ošujuju jego:
3 i v puť jegda bezumnyj idet, serdce jego lišaetsja, i jaže pomyšljaet, vsja bezumije suť.
4 Ašče duch vladejuščago vzydet na ťja, mesta tvojego ne ostavi: jako izcelenije utolit grechi veliki.
5 Jesť lukavstvo, ježe videch pod solncem, aki nevolno izyde ot lica vladejuščago:
6 vdan bezumnyj v vysoty veliki, a bogatii vo smirennych sjadut:
7 videch rabov na konech, i kňazej iduščich jako rabov na zemli.
8 Kopajaj jamu vpadet v ňu, i razorjajuščago ogradu ugryznet jego zmij.
9 Izemljaj kamenije pobolit ot nich, razsecajaj drova bedu priimet v nich:
10 ašče spadet sečivo, i sam licem smatetsja: i sily ukrepit, i izjubilije mužu mudrosť.
11 Ašče ugryznet zmij ne v šepte, i nesť izlišestva obavajuščemu.
12 Slovesa ust premudrago blagodať, ustne že bezumnago potopjat jego:
13 načalo sloves ust jego bezumije, i posledňaja ust jego prelesť lukava.
14 Bezumnyj umnožaet slovesa: ne razume čelovek, čto byvšeje i čto buduščeje, čto sozadi jego, (i) kto vozvestit jemu?
15 Trud bezumnych ozlobit ich, iže ne razume iti vo grad.
16 Gore tebe, grade, v nemže car tvoj jun, i kňazi tvoi rano jaďat.
17 Blaženna ty, zemle, jejaže car tvoj syn svobodnych, i kňazi tvoi vo vrema jaďat v sile i ne postyďatsja.
18 V lenostech smiritsja strop, i v prazdnestve ruk prokaplet chramina.
19 Vo smech tvorjat chleb i vino i jelej, ježe veselitisja živuščym: i srebra so smirenijem poslušajut vsjačeskaja.
20 I v sovesti ubo tvojej ne kleni carja, i v kleti ložnicy tvojeja ne kleni bogatago: jako ptica nebesnaja doneset glas tvoj, i imejaj krile vozvestit slovo tvoje.

11

1 Posli chleb tvoj na lice vody, jako vo množestve dnij obrjaščeši jego.
2 Dažď časť sedmim i osmim, jako ne vesi, čto budet lukavo na zemli.
3 Ašče ispolňatsja oblacy dožďa, na zemlju izlivajut: i ašče padet drevo na jug, i ašče na sever, na meste, ideže padet drevo, tamo budet.
4 Bljudyj vetra ne sejet, i smatrjajaj vo oblacech ne požnet.
5 V nichže nesť vedyj, kii puť ducha, jakože kosti vo čreve raždajuščija: tako ne urazumeješi del Božiich, jelika sotvorit vsjačeskaja.
6 V zautrii sej sema tvoje, i v večer da ne ostavljaet ruka tvoja: jako ne vesi, koje proizydet sije ili ono, i ašče oboja vkupe blagaja.
7 I sladko svet, i blago očima zreti solnce:
8 jako ašče i mnoga leta poživet čelovek, i o vsech sich vozveselitsja, i pomanet dni tmy, jako mnozi budut: vse grjaduščeje sujeta.
9 Veselisja, junoše, vo junosti tvojej, i da ublažit ťja serdce tvoje vo dnech junosti tvojeja, i chodi v putech serdca tvojego neporočen i ne v videnii očiju tvojeju: i razumej, jako o vsech sich privedet ťja Bog na sud:
10 i otstavi jarosť ot serdca tvojego, i otrini lukavstvo ot ploti tvojeja: jako junosť i bezumije sujeta.

12

1 I pomani Sotvoršago ťja vo dnech junosti tvojeja, dondeže ne priidut dnije zloby tvojeja, i prispejut leta, v nichže rečeši: nesť mi v nich chotenija:
2 dondeže ne pomerknet solnce i svet, i luna i zvezdy, i obraťjatsja oblacy sozadi dožďa:
3 v deň, v oňže podvignutsja stražije domu, i razvraťjatsja mužije sily, i uprazdňatsja meljuščii, jako umališasja, i pomračatsja zrjaščii vo skvažnech:
4 i zatvorjat dveri na toržišči, v nemošči glasa meljuščija, i vostanet na glas pticy, i smirjatsja vsja dščeri pesni:
5 i na vysotu uzrjat, i užas na puti, i procvetet amigdal, i otolstejut pruzije, i razrušitsja kapparis: jako otide čelovek v dom veka svojego, i obydoša na toržišči plačuščii:
6 dondeže ne prevratitsja uže srebrjanoje, i ne sokrušitsja povjazka zlataja, i sokrušitsja vodonos u istočnika, i slomitsja koleso v kolii.
7 I vozvratitsja persť v zemlju, jakože be, i duch vozvratitsja k Bogu, iže dade jego.
8 Sujeta sujetstvij, reče Jekklesiast, vsjačeskaja sujeta.
9 I liššeje, jako bysť Jekklesiast mudr, i jako nauči razumu čeloveka: i ucho izsledit krasotu pritčej.
10 Mnogo vzyska Jekklesiast, ježe obresti slovesa chotenija, i napisanoje pravosti, slovesa istiny.
11 Slovesa mudrych jakože ostny volovii i jakože gvozdije vonzeno, iže ot složenij dani byša ot pastyrja jedinago.
12 I množae ot nich, syne moj, chranisja: tvoriti knigi mnogi nesť konca, i učenije mnogoje trud ploti.
13 Konec slova, vse slušaj: Boga bojsja i zapovedi Jego chrani, jako sije vsjak čelovek:
14 jako vse tvorenije privedet Bog na sud o vsjacem pogrešenii, ašče blago i ašče lukavo.

{pokazať odnu glavu na stranice}