1  2  3  4 

Kniga proroka Iony

Slavjanskij tekst

1

1 I bysť slovo Gospodne ko Ione synu Amafiinu, glagolja:
2 vostani i idi v Nineviju grad velikij i propovežď v nem, jako vzyde vopl zloby jego ko Mne.
3 I vosta Iona, ježe bežati v Farsis ot lica Gospodňa i snide vo Ijuppiju i obrete korabl idušč v Farsis, i dade naem svoj i vnide v oň plyti s nimi v Farsis ot lica Gospodňa.
4 I Gospoď vozdviže vetr velij na mori, i bysť burja velikaja v mori, i korabl bedstvovaše ježe sokrušitisja.
5 I ubojašasja korabelnicy, i vozopiša kijždo k bogu svojemu, i izmetanije sotvoriša sosudov iže v korabli v more, ježe oblegčitisja ot nich: Iona že snide vo dno korablja i spaše tu i chrapljaše.
6 I priide k nemu kormčij i reče jemu čto ty chrapleši? Vostani i moli Boga tvojego, jako da spaset ny Bog, da ne pogibnem.
7 I reče kijždo ko iskrennemu svojemu priidite, veržim žrebija i urazumejem, kogo radi jesť zlo sije na nas? I metnuša žrebija, i pade žrebij na Ionu.
8 I reša k nemu vozvesti nam, kogo radi sije zlo na nas, čto tvoje delanije jesť, i otkudu grjadeši i kamo ideši, i ot kojeja strany i ot kiich ljudij jesi ty?
9 I reče k nim rab Gospodeň jesm az i Gospoda Boga nebesnago az čtu, iže sotvori more i sušu.
10 I ubojašasja mužije strachom velikim i reša k nemu čto sije sotvoril jesi? Zane razumeša mužije, jako ot lica Gospodňa bežaše, jako vozvesti im.
11 I reša k nemu: čto tebe sotvorim, i utolitsja more ot nas? Zane more voschoždaše i vozdvizaše pače volnenije.
12 I reče k nim Iona: vozmite ma i vverzite v more, i utolitsja more ot vas poneže poznach az, jako mene radi volnenije sije velikoje na vy jesť.
13 I nuždachusja mužije, vozvratitisja k zemli, i ne možachu, jako more voschoždaše i vozdvizašesja pače na nich.
14 I vozopiša ko Gospodevi i reša: nikakože, Gospodi, da ne pogibnem duši radi čeloveka sego, i ne dažď na nas krove pravednyja: zane Ty, Gospodi, jakože voschotel, sotvoril jesi.
15 I vzjaša Ionu i vvergoša jego v more, i presta more ot volnenija svojego.
16 I ubojašasja mužije strachom velikim Gospoda i požroša žertvu Gospodevi i pomolišasja molitvami.

2

1 I povele Gospoď kitu velikomu požreti Ionu. I be Iona vo čreve kitove tri dni i tri nošči.
2 I pomolisja Iona ko Gospodu Bogu svojemu ot čreva kitova
3 i reče: vozopich v skorbi mojej ko Gospodu Bogu mojemu, i uslyša ma iz čreva adova vopl moj, uslyšal jesi glas moj:
4 otvergl ma jesi vo glubiny serdca morskago, i reki obydoša ma vsja vysoty Tvoja i volny Tvoja mne preidoša.
5 I az rech: otrinusja ot očiju Tvojeju: jeda priložu prizreti mi ko chramu svjatomu Tvojemu?
6 Vozlijasja na ma voda do duši mojeja, bezdna obyde ma posledňaja, ponre glava moja v razseliny gor,
7 snidoch v zemlju, jejaže verei jeja zaklepi večnii: i da vzydet iz istlenija život moj k Tebe, Gospodi Bože moj.
8 Vnegda skončavatisja ot mene duši mojej, Gospoda pomanuch, i da priidet k Tebe molitva moja ko chramu svjatomu Tvojemu.
9 Chraňaščii sujetnaja i ložnaja milosť svoju ostaviša:
10 az že so glasom chvalenija i ispovedanija požru Tebe, jelika obeščach, vozdam Tebe vo spasenije moje Gospodevi.
11 I povele Gospoď kitovi, i izverže Ionu na sušu.

3

1 I bysť slovo Gospodne ko Ione vtoriceju glagolja:
2 vostani i idi v Nineviju grad velikij, i propovežď v nem po propovedi preždnej, juže Az glagolach tebe.
3 I vosta Iona i ide v Nineviju, jakože glagola Gospoď. Ninevia že bjaše grad velik Bogu, jako šestvija puti trijech dnij.
4 I načat Iona vchoditi vo grad, jako šestvije puti dne jedinago, i propoveda i reče: ješče tri dni, i Ninevia prevratitsja.
5 I verovaša mužije Ninevijstii Bogovi, i zapovedaša post, i oblekošasja vo vretišča ot velika ich daže do mala ich.
6 I dojde slovo ko carju Ninevijskomu, i vosta s prestola svojego i sverže rizy svoja s sebe, i oblečesja vo vretišče i sede na pepele.
7 I propovedasja i rečeno bysť v Nineviju ot carja i velmož jego glagoljuščich: čelovecy i skoti, i volove i ovcy da ne vkusjat ničesože, ni da pasutsja, niže vody da pijut.
8 I oblekošasja vo vretišča čelovecy i skoti i vozopiša priležno k Bogu, i vozvratisja kijždo ot puti svojego lukavago i ot nepravdy suščija v rukach ich, glagoljušče:
9 kto vesť, ašče raskaetsja i umolen budet Bog, i obratitsja ot gneva jarosti Svojeja, i ne pogibnem?
10 I vide Bog dela ich, jako obratišasja ot putij svoich lukavych, i raskajasja Bog o zle, ježe glagolaše sotvoriti im, i ne sotvori.

4

1 I opečalisja Iona pečaliju velikoju i smutisja,
2 i pomolisja ko Gospodu i reče: o Gospodi, ne sija li ubo slovesa moja, jaže glagolach, ješče sušču mi na zemli mojej? Sego radi predvarich bežati v Farsis, zane razumech, jako milostiv Ty jesi i ščedr, dolgoterpeliv i mnogomilostiv, i kajajsja o zlobach (čelovečeskich):
3 i nyne, Vladyko Gospodi, priimi dušu moju ot mene, jako une mi umreti, neželi žiti.
4 I reče Gospoď ko Ione: ašče zelo opečalilsja jesi ty?
5 I izyde Iona iz grada i sede prjamo grada, i sotvori sebe kušču i seďašče pod neju v seni, dondeže uvidit, čto budet gradu.
6 I povele Gospoď Bog tykve, i vozraste nad glavoju jego, ježe oseniti jego ot zlych jego. I vozradovasja Iona o tykve radostiju velikoju.
7 I povele Gospoď Bog červiju rannemu vo utrije, i poďade tykvu, i izsše.
8 I bysť vkupe vnegda vozsijati solncu, i povele Bog vetru znojnu žegušču, i porazi solnce na glavu Ioninu, i malodušstvovaše i otricašesja duši svojeja i reče:
9 une mi umreti, neželi žiti. I reče Gospoď Bog ko Ione: zelo li opečalilsja jesi ty o tykve? I reče (Iona): zelo opečalichsja az daže do smerti.
10 I reče Gospoď: ty oskorbilsja jesi o tykve, o nejže ne trudilsja jesi, ni voskormil jesi jeja, jaže rodisja ob nošč i ob nošč pogibe:
11 Az že ne poščaždu li Ninevii grada velikago, v nemže živut množajšii neže dvanadesjať tem čelovek, iže ne poznaša desnicy svojeja, niže šujcy svojeja, i skoti ich mnozi?

{pokazať odnu glavu na stranice}